Lipa

16. siječnja 2011. Piše: Vesna Antolić


    Ustajem rano iako je budilica već odzvonila svoje prije više od pola sata. Veselim se današnjem izletu na Lipu. Tijelo, umorno od kojekakvih obaveza, traži razgibavanje. Svježeg zraka nedostaje plućima i mozgu.
    Žurim s pripremom ručka za svoje ukućane, a minute mi prebrzo lete. Nadam se da ću ipak sve stići do 08.30 h kada je predviđen sastanak kod „Prijatelja“. Prisjećam se prošlogodišnjeg pohoda u ovo doba, kad smo se zapričali i promašili skretanje za Lipu. Pošteno smo se nahodali, čak i lutali, ali na Lipu nismo stigli. Događa se to i iskusnijim planinarima, a kamoli ne nama. Žurim se i dalje ne bih li sve predviđeno napravila ali kazaljke na satu su neumoljive…
    U 08,10 h nedostaje mi još podosta vremena, vidim da ne stižem bez obzira na moju želju… još par minuta dvojbe u mojoj glavi i zovem Borisa. Na žalost, nisam spremna, ne mogu ići…
    Preplavljuje me pomalo tuga, grižnja savjest i osjećaj da propuštam jedan divan dan koji mogu provesti u prirodi i ugodnom društvu…
    Završavam ručak, a moji se ukućani izvlače iz toplih kreveta na doručak uz drugo ispijanje kave (pridružuje mi se suprug Željko). Pada mi na pamet spasonosna ideja pa predlažem Željku da se odvezemo do Planine i popnemo na Lipu. Nije dugo razmišljao, oduševljeno pristaje i već trpamo stvari u ruksake. Na Lipi ćemo još uhvatiti naše Grohotovce i iznenaditi ih svojim dolaskom.
    Sunce se već dobro probilo kroz prijepodnevnu maglu. Čak nije ni hladno. U Planini prilično automobila parkiranih kod crkvice koja se smjestila na brdašcu i ljupko stršila svojim tornjem u vis. Uz put koji vodi prema Lipi također ima prilično parkiranih automobila. Ostavili smo auto na nekoj livadi i žurnim koracima krenuli prema Lipi koja nas je željno očekivala.
    Srećemo jednu mladu obitelj, prestižemo ih i nastavljamo dalje. Brzo smo se zapuhali i ostali bez zraka. Kratko zastajemo da bi malo predahnuli. S ove je strane uspon na Lipu prilično kratak (1 sat hoda ) ali dosta strm. Izbijamo s proplanka, prelazimo kolni put i ulazimo u lijepu bukovu šumu. Tu se odmaraju dvije planinarke i Željko prepoznaje bivšu kolegicu s posla. Nakon pozdrava i kratkog razgovora, nastavljamo dalje.
    Dostiže nas stariji planinar. Teško mu je procijeniti godine ali mu zavidimo na kondiciji. S njim je u društvu i mali simpatični psić koji se odmah zbližio i počeo igrati s nama. Požalili smo što nismo poveli i našeg psa ali…
    Penjemo se i povremeno kratko odmaramo. Psić znakovitog imena BINGO trčkara između gospodara i nas. Začas ugledasmo kapelicu na šumskom proplanku. Još par koraka i evo nas. Jesu li naši već stigli?
    Tražimo ih pogledom i nekako slutimo da su na starom mjestu, za stolom za kojim smo već puno puta zajedno sjedili. Nada, Beba i Boris iznenađeno su razrogačili oči vidjevši nas. Tu su i dvije planinarke iz Belca. Sjedamo k njima i vadimo hranu iz ruksaka. Meso je još toplo i prija nam. Ugodno je sijedi na suncu. Uz razgovor brzo prolazi vrijeme i sad je postalo prohladno. Ulazimo u dom i još se kratko vrijeme odmaramo prije nego se odlučismo na povratak.
    Pristižu i planinari iz drugih smjerova, a mi se spremamo za odlazak. Još mi se hoda i najradije bih s našima pješačila do Plasišća, ali…. Ne bi bilo nimalo fer prema Željku, jer nam je auto u Planini i trebamo se spustiti do njega. Pridružuju nam se i planinarke iz Belca, jer su i one došle istim putem kao i mi. Čavrljamo sa njima dok nas noge nose u dolinu.
    Zadovoljni i sretni vraćamo se svojoj kući, svojoj Bistrici. Ipak nije sve tako loše kao što mi se učinilo u jutro. Još jedan lijepi izlet na Lipu ostaje u našim uspomenama.

Design downloaded from free website templates.