PD Grohot
 

Sjeverni Velebit

(Premužićeva staza: Zavižan – Rossijeva koliba)

26.05.2019.

Objavljeno: 28. kolovoz 2019.    Piše: Vesna Antolić    Foto: V. Antolić, Đ. Furjan, D. Krajačić



Velebit je naša najveća, iako ne i najviša planina. Proteže se od prijevoja Vratnik iznad Senja  na sjeverozapadu, pa do kanjona rijeke Zrmanje na jugoistoku. Velebit pripada Dinarskom gorju. Dužina tog planinskog masiva iznosi 145 km,a širina 10 - 35 km. U literaturi je uobičajeno da se ovaj planinski masiv dijeli na Sjeverni, Srednji, Južni i Jugoistočni dio. Takva je podjela zasnovana na geografskim, morfološkim, reljefnim i biološkim posebnostima pojedinih velebitskih dijelova. Park prirode Velebit najveće je i najsloženije zaštićeno područje u Republici Hrvatskoj. Posebne prirodne vrijednosti potvrđuje i činjenica da se na području tog planinskog masiva nalaze čak dva nacionalna parka, Sjeverni Velebit i Paklenica.

Za planinare je na Velebitu uređeno mnogo markiranih staza i putova, koji uzdužno i poprečno povezuju okolna mjesta i planinarske domove na planini. Po svojoj posebnosti, uređenosti i posjećenosti, nužno je spomenuti  Premužićevu stazu koja je građena između dva svjetska rata. Stazu je projektirao , organizirao gradnju i sudjelovao u njoj Ante Premužić, šumarski inženjer. Zato smo odlučili današnji izlet provesti u ljepotama Sjevernog Velebita,osjetiti dah prošlih vremena i hodati krševitom Premužičkom, kako ju od milja zovemo,stazom koju su gradili seljaci iz podvelebitskih sela ,tehnikom suhozida bez mehanizacije i tehnike što je danas teško zamisliti.

Na istoku se sunce pomaljalo nad bistričkim bregima. Rano je nedjeljno jutro i naša Bistrica je  još bila u svom slatkom i toplom snu. Taj nedjeljni ranojutarnji mir remetili su tek moji koraci dok sam se spuštala ulicom ispod crkve na dogovoreno mjesto polaska na današnji izlet.

Zvono sa crkvenog tornja svojom je melodijom objavilo  šest sati i naš unajmljeni  kombi kreće prema Zagrebu gdje nam se pridružuje još petero naših planinara. Dok kombi klizi autocestom i niže kilometre,  neke je svladao san. Ubrzo stižemo u Otočac, zatim Krasno i dalje prema Zavižanu. Kombi se je uskom i zavojitom cestom dovukao do podnožja Zavižana, gdje se nalazi planinarski dom i meteorološka postaja. Nakon kratkih tehničkih priprema (vezivanje gojzerica, podešavanje štapova,…) nastavljamo dobrim makadamskim putem u smjeru jugoistoka. S nama je maleni psić, znakovitog imena Srećko. Veselo trčkara oko sviju, ali ipak najviše uz svoje gospodare.  Za kratko vrijeme dolazimo na sam početak Premužićeve staze. Njezina ukupna dužina iznosi 57 km, a visinska razlika od početka na Zavižanu pa do Baških Oštarija gdje završava, iznosi 7oom. Stoga je , prolazeći vršnim grebenima Velebita, pretežno ravna i vrlo ugodna za hodanje. Preporuka svakom planinaru i ljubitelju prirode. Mi ćemo danas proći samo jedan njezin dio.

Veliki, naizgled goli blokovi stijena s mnoštvom pukotina, teško prohodne šume, maleni i veliki doci, travnate krške doline, jame, ponikve, lokve i škrape. Prostor sjevernog Velebita pravi je mozaik sastavljen od najrazličitijih staništa koja su dom mnogim biljnim i životinjskim vrstama . Na jednom dijelu puta nailazimo na hrpu neotopljenog snijega. Čudesna je to planina.

Radost koju osjećamo pri ponovnom susretu s Velebitom, može se osjetiti u zraku; diže se među stijene i  u krošnje, isprepliće se s pjevom ptica što  remete tišinu ovih velebitskih proplanaka i šumaraka….Staza je dobro obilježena i sigurna, ali zbog krškog terena potrebno je biti oprezan i koncentriran. S jednog smo proplanka nakratko ugledali i komadić našeg mora….Svjetlucalo je na suncu u svom plavetnilu kao da nas i ono pozdravlja. Nešto kasnije, dio naše planinarske grupe popeli su se na jedan od obližnjih vrhova  Gromovaču, koja je visoka 1676m i uživali u prekrasnom pogledu na more i otoke Pag, Rab, Goli otok, Prvić i Krk, a s kontinentalne  strane na Liku. Idealni trenutak za sabrati misli i stopiti se s ljepotom i mirom koji je svud oko nas i prepustiti se užitku….

Za to vrijeme, drugi dio naše planinarske grupe, nakon kraćeg odmora nastavlja dalje do Rossijeve kolibe gdje smo se opet svi okupili. Sklonište se nalazi na 1580 m i dobilo je ime po istraživaču velebitske flore, Ljudevitu Rossiju. Nažalost, koliba je u lošem i derutnom stanju. Kako je vrijeme bilo sunčano i toplo, sjedili smo za stolom na otvorenom i uživali u velebitskim vizurama. Planinari su  pristizali iz svih smjerova i ubrzo je na ovom malom prostoru postalo vrlo živo.

Uslijedio je povratak istim smjerom, ali nešto bržim tempom nadajući se da nas neće uhvatiti kiša koju su meteorolozi najavljivali.

Biti na Velebitu znači spoznati sebe, naučiti dijeliti zadnje gutljaje vode, pružiti ruku i pomoći,.... Planinu je, naime, nemoguće „osvojiti“. Ona je više od onoga što čovjek svojom fizičkom snagom i sposobnošću može doseći. I oni koji su se popeli na najviše velebitske vrhove znaju reći da su tek na početku puta spoznaje o planini. Za mnoge je upravo Velebit mjesto susreta sa sobom u planini. Istinski doživljaj slobode i suglasja s prirodom.  Zato smo se svi složili da bi ovakav izlet vrijedilo ponoviti.