Lisca

17.03.2019.

Objavljeno: 23. lipnja 2019.    Piše: Vesna Antolić    Foto: V. Antolić, Đ. Furjan, D. Perica


Dolaskom proljeća i toplijih sunčanih dana, zaželjeli smo se boravka u prirodi i svježem zraku. Nisam dugo dvoumila kad su me prijatelji planinari zamolili da uskoro organiziram i vodim jedan izlet.

Lisca, planina u susjednoj nam Sloveniji već dugo zaokuplja moje misli i moju planinarsku maštu. Nailazeći na putopise i fotografije s pohoda na tu ljepoticu među planinama, slušajući moje oduševljene prijatelje koji su ju više puta pohodili, moja čežnja za njom je bivala sve veća… i odluka je pala. Vjerojatno sam svoju pozitivnu energiju prenijela na Grohotovce, jer se za kratko vrijeme prijavilo dvadesetak planinara, dovoljno da popunimo unajmljeno kombi vozilo. Posebno mi je drago što na ovom izletu sudjeluje i troje školaraca. Ima nade za „Grohot“!

Ugodno i sunčano nedjeljno jutro, 7 sati. Znatiželjni i uzbuđeni, polazimo na naš današnji izlet. Sa svakim prijeđenim kilometrom, ostavljamo naše zagorske brežuljke uspavane u nedjeljnom snu.
Put nas vodi kroz Zaprešić i za kratko vrijeme stižemo na granični prijelaz Harmica. Cesta dalje prati uzvodni tok rijeke Save. Nižu se Brežice, Krško i još neka manja mjesta… Nemoguće je ne primjetiti uredna dvorišta i obrađena polja. A onda u daljini, iza svih brda ukazala nam se Lisca, sa svojom prepoznatljivom srebrnom kuglom (meteorološka radarska postaja) koja je blještala na jutarnjem suncu.

Planina se smjestila sjeverno od grada Sevnice do kojeg smo upravo stigli. Na brežuljku, koji se diže na lijevoj obali Save, stoji stari Sevniški grad, najpoznatija znamenitost ovog mjesta. Potječe iz 13 stoljeća, prkosi vremenu i neprijateljima kroz svoju burnu povijest. Sevnicom su vladali salzburški biskupi, ugarski kraljevi, Habsburgovci… U II svjetskom ratu, Sevnica je anektirana u Treći Reich . Nekada je bila poznata kao tekstilni centar bivše Jugoslavije, zbog tvornica i škole koja je bila rasadnik kadrova tekstilnog profila.

Nakon nekoliko kilometara od centra Sevnice, dolazimo do mjesta Orešje nad Sevnicom i vinarije Mastnik. Tu je ishodište današnjeg izleta. Neki su putem i ogladnjeli, pa je sada prilika da zadovolje svoje potrebe. Nakon kratkih tehničkih priprema (štapovi, ruksaci, jakne…) krećemo asfaltnom cestom uzbrdo i uskoro napuštamo asfalt jer nas markacije vode drvenim stepenicama u šumarak. Ovu cestu staza presijeca na nekoliko mjesta. Šuma nas šutke prihvaća u svoje okrilje, pruža pod naše noge svoje mekane staze, drvećem nas štiti od vjetra koji je počeo puhati, a ptičji pjev je pratio našu veselu grupu… Zastajkujemo, osluškujemo. Plave i bijele šumarice ljupko nas promatraju, procvali kukurijek stidljivo diže svoju cvjetnu glavicu…proljeće se osjeća na svakom koraku. I vjetar fijuće u krošnjama drveća: „..proljećeeeee…proljećeeee….!!!“

Kako smo se penjali, sve više su nam se otkrivali vidici. Zastali smo na predivnom mjestu gdje je netko postavio klupicu za odmor baš na idealnoj lokaciji i učinio ovo mjesto prekrasnim vidikovcem. Ispod nas, lijeno je vijugala Sava kroz dolinu, poput zelene zmije. Uz njene obale šarenila su se u smeđim i zelenim bojama obrađena polja, u daljini crvenili su se krovovi crkvica… Riječi nisu bile potrebne, šutke smo upijali ljepotu koja se podastrla tu pred nama. I ti trenuci su ono što nas planinare vuče i zove u planine, što nas tjera i mami da se opet vraćamo u visine, što nas čini slobodnima, sretnima, spokojnima, zahvalnima…

Nastavljamo dalje. Vjetar neumorno puše ali temperatura je ugodna. Staza je poprilično strma. Kratki odmor svima bi dobrodošao. Neki su sjeli na obližnji panj, netko je legao na suho lišće,naša mlada planinarka čita knjigu, dječaci su opet ogladnjeli, a neki se samo naslonili na obližnje drvo…ali, svi smo uživali u ljepotama šumskog svijeta. Čak je i šareni leptir odnekud dolepršao.

Stazom smo uskoro izbili na čistinu s koje se pružaju fantastični pogledi na okolicu i malene zaselke podno Lisce. Pratimo markacije i dolazimo do dijela staze koji se strmo, pomoću sajli i klinova, diže preko stijena do samog Tončkovog doma. Takva se staza naziva ferata i ova je dugačka oko 100m. Mi zaobilazimo ovu feratu, osim dvojice naših planinara koji joj nisu mogli odoljeti. Okolnim putem dolazimo do livade s koje se pruža pogled na vrh Lisce ( već spominjanu meteorološku postaju) te dva planinarska doma, Jurčkovu i Tončkovu koču. Sjedamo na sunčanu terasu Tončkovog doma i prepuštamo se odmoru. Pričamo, smijemo se, jedemo, pijemo (odlično Laško pivo!)… Terasa je prepuna planinara, dolaze, odlaze, mladi, stariji, obitelji…

Odlučujemo se popeti na vrh Lisce i prošetati vršnim proplancima unatoč vjetru koji ne prestaje. Razgledni stup s ucrtanim smjerokazom okolnih planina nam olakšava orijentaciju. Stižemo i do simpatične „klupce ljubezni“ s izrezanim srcem u naslonu klupe. Vidici s vrha Lisce, visine 948 m, protežu se na cijelo Posavsko Zasavsko gorje, dio Dolenjske, Notranjske i Gorjancov. Za lijepa vremena također se vide i Julijske Alpe, Kamniško Savinjske Alpe i Snežnik. Nismo bili razočarani što nismo vidjeli Alpe. Naprotiv, bili smo oduševljeni vidicima koje nam je Lisca danas darovala. Alpe ćemo vidjeti možda nekom drugom prilikom, kad se ponovo vratimo ovamo.

Povratak je vodio lijepom šumskom stazom. Spuštajući se strmom nizbrdicom, izašli smo na livadu iznad sela Lisce, imena dobivenog po samoj planini. Tu smo pričekali naš kombi koji je ubrzo stigao. Umorni, zadovoljni i sretni prebiremo po dojmovima koje je ova planina ostavila na nas. Doživjeti planinu, vidjeti njezinu ljepotu, osluhnuti zvukove u prirodi i ponijeti dijelić toga sa sobom u svoju svakodnevnicu, misija je svakog planinara. Naša današnja misija je potpuno uspjela.

Hvala ti, draga planino!