Papuk

13. svibnja 2017.

Objavljeno: 29. svibnja 2017.    Piše: Vesna Antolić    Foto: V. Antolić i Đ. Furjan

Mnoga planinarska društva organiziraju razne pohode i manifestacije na kojima se okuplja veći broj planinara. To je prilika za upoznavanjem, sklapanjem prijateljstava, povezivanjem i suradnjom društava….

U organizaciji HPD „Bršljan- Jankovac“ iz Osijeka, 13.05. ove godine održao se Jubilarni Jankovački planinarski put. Jubilarni zato jer je osnovan povodom 50. godišnjice postojanja tamošnjeg društva. Papuk je slavonska planina koja pripada skupini Požeškog gorja. Od kuda u Slavoniji planine? Pa tamo je bundeva najveće brdo, poznata je izreka. I mi smo se iznenadili ali o tome u nastavku opisa ovog izleta.

Glavno obilježje istočnog dijela Hrvatske - Slavonije, su nizinske ravnice s velikim kultiviranim područjima. Iz te ravnice, koja je nekad bila dio Panonskog mora, izdižu se planine sa skoro tisuću metara nadmorske visine. Jedna od tih planina je i Papuk, najljepša planina u Slavoniji.

Planinari PD „Grohot“ imali su u svojim planovima nekoliko puta zacrtan izlet na Papuk. Ali, uvijek se nešto zakompliciralo i mi na Papuk nismo uspjeli doći. Nekako, nije nam bio suđen, uvijek nam je iz kojekakvih razloga izmicao. To je bio još jedan razlog i motiv da se odazovemo na Jubilarni Jankovački planinarski put.
Krenuli smo u 6.30 h ispred restorana „Dobro nam došel prijatelj“, procijenivši kako imamo dovoljno vremena da do 9.30 h stignemo na start pohoda, u mjesto Humljani na sjevernoj strani Papuka. Veselo društvo u kombiju krenulo je u novu planinarsku avanturu, a kilometri su se počeli nizati iza nas. Nakon zelenih zagorskih brega i prigorskih brežuljaka, teren kojim prolazimo postaje sve više ravničarski. Po uputama koje sam dobila u kontaktu s predsjednikom HPD „Bršljan –Jankovac“, u Staroj Gradiški napuštamo autoput i vozimo se prema Požegi, središtu zlatne požeške doline i „slavonskoj Ateni“. Vozeći se kroz manja naselja, uočavamo da izgled kuća i okućnica puno govori o standardu kojim ovi ljudi ovdje žive, a posljedice i tragovi Domovinskog rata još su negdje vidljivi. Približavajući se Kutjevu, mjestu poznatom po gotovo osamstoljetnoj tradiciji uzgoja vinove loze na obroncima Krndije i po proizvodnji kvalitetnih vina, shvaćamo da smo u stisci s vremenom i da vjerojatno nećemo stići na vrijeme na start pohoda.

Razgovor je među planinarima zamro. Ni meni, kao vođi puta, nije baš svejedno. Roje mi se pitanja u glavi što učiniti ako ne stignemo? Ako je staza dobro markirana, možemo i sami ići, ali ako nije…? Hoće li nam domaćini moći omogućiti vodstvo tom stazom samo za nas osmero? Mozak mi munjevito radi, osjećaj odgovornosti mi diže adrenalin i u tim trenucima javlja mi se nekoliko rezervnih opcija. U Orahovici zovem gospodina Miru i javljam da ćemo možda kasniti. Njegov nas odgovor sve obraduje, jer oni će nas čekati dok god mi ne stignemo. Laknulo mi je oko srca, a raspoloženje u kombiju isti čas se popravlja. Kroz par minuta, stižemo u Humljane, ne kasnimo, prijavljujemo se na pohod i stignemo se počastiti sendvičima i rakijom kojom su nas domaćini dočekali.

Sam pohod organiziran je u tri varijante; najduža staza u trajanju od 6 sati hoda, druga staza u trajanju od 3 sata hoda (Jungova staza) i treća staza od sat i pol hoda, cestom do doma. Staze su različite težine i dužine i na taj su način prilagođene i rekreativcima i iskusnim planinarima. Mi se odlučujemo za drugu opciju, Jungovu stazu.

Organiziranim prijevozom autobusima, nakon nekoliko kilometara, stižemo u Slatinski Drenovac. Tu zapravo počinje naše upoznavanje Papuka. Ugodna, travnata staza vodi nas u šumu koja se zazelenjela. Svježi šumski miris draži nam nosnice i budi naša osjetila. Kolona planinara lagano se penje jedan iza drugoga. Zastajkujemo, okupljamo se, vodiči su brižni i obzirni prema nama. Nekome treba odmor, a rakija kruži iz ruke u ruku. Okružuje nas prekrasno bukovo drveće. Nailazimo na, zaista, impresivne primjerke. Ravna, poput svijeća, bukova se stabla uzdižu prema nebu i pružaju mu svoje zelene grane na zagrljaj. Često zastajemo što nam daje priliku da uživamo u prizorima oko sebe. Uz stazu, kolonija mrava je napravila ogroman mravinjak, neki planinari nailaze na nama nepoznate gljive i raduju se sutrašnjem šumskom ručku. U zraku se osjeća poznati intenzivan miris, a prizor koji nam se ukazuje ostavlja nas bez riječi: poput bijelog tepiha , s jedne i druge strane staze kojom hodamo, prostire se stanište rascvjetalog medvjeđeg luka. Divimo se i uzbuđeni smo, jer nikad nismo vidjeli tako puno ove biljke na jednom mjestu. Naše je iznenađenje bilo još veće, jer nas je taj prizor pratio skoro cijelim putem do planinarskog doma.

Malo uspona, malo ravnog terena, opet malo uspona…..ugodno je hodati ovom lijepom stazom, osluškivati pjev ptica, udisati svježi miris šume i diviti se ljepoti šumskog svijeta. Neki su veselo čavrljali i smijali se, dok su drugi hodali u tišini svojih misli. Papuk nas je primio u svoja njedra, kao da je i on čeznuo za nama svo to vrijeme. Ta je obostrana ljubav planinara i planine neopisiva. S jedne strane poštovanje i odgovornost planinara, a s druge bezgranična ljepota i mir koju planina nudi svome posjetiocu.

U takvom razmišljanju, opazih da se nebo naoblačilo i smrklo. Sunce se sakrilo iza sivih oblaka, a kišne kapi počele su svoj ples u zelenim krošnjama. Ubrzo su počele ubrzavati svoj plesni ritam. Vadimo kabanice i kišobrane, a Slavonci nas ohrabruju: „Ne bojte se! Nije to ništa. Sad će opet sunce!“. Ples kišnih kapi trajao je kratko vrijeme, a onda su se oblaci razmakli i granulo je sunce. S grane je još ponegdje kliznula koja kap, a nebo je navuklo svoj plavi ogrtač.

Hodajući po grebenu, kroz zelene krošnje ugledali smo crveni krov planinarskog doma. U isto vrijeme, opazili smo i jezero čija se površina vode ljeskala na suncu tvoreći blještavu čaroliju. To je Jankovac. Spuštamo se malom strminom do samog doma ispred kojeg se, poput tepiha, prostrla velika zelena livada. Nalazimo slobodan stol, odlažemo štapove i ruksake. Osmjesi nam krase lica i svi mislimo isto: ovo je mjesto posebno! Nakon okrijepe i kraćeg odmora, krenuli smo u šetnju i upoznavanje ovog romantičnog mjesta. Za afirmaciju prirodnog prostora današnje Jankovačke doline, zaslužan je plemeniti Josip Janković, voćinski vlastelin. On je kao osebujan i poseban čovjek, ne samo prepoznao ljepote ovog prostora još početkom 19. stoljeća, već ih je izgradio, oplemenio i unaprijedio. Ovdje se nalazi i njegovo posljednje počivalište. Jankovac se nalazi u lijepoj prirodnoj udolini koju krase i okružuju bogate bukove šume, tri jezera, izuzetan biljni i životinjski svijet, brojni izvori, potoci i slapovi. Zbog obilja vode i svoje visine, slap Skakavac pruža veličanstven prizor, jedinstven u Slavoniji.

U ovakvom idiličnom okruženju, vrijeme nam je prebrzo prošlo. Ukrcavamo se u kombi i slijedi povratak. S Jankovca se makadamskom cestom spuštamo u Veliku i posljednjim pogledima kroz prozore opraštamo se s Papukom. Prepuni divnih dojmova o ovoj slavonskoj planini, zaključujemo samo jedno: jedan dan za Jankovac je premalo. I Sigurno ćemo se vratiti opet!