Grmada (718 m) i Tolsti vrh (834 m)

12. prosinca 2015.

Objavljeno: 30. prosinac 2015.    Piše: Vesna Antolić    Foto: V. Antolić i D. Krajačić

Planinarima je dobro poznat osjećaj uzbuđenosti, kad se nakon duljeg razdoblja neaktivnosti spremaju na neki izlet. Od radosti, brige (k tome sam i vodič!) i znatiželje, dugo u noć nisam mogla ni zaspati.

Dobro sam sve proučila, u glavi je sve teoretski posloženo, a vremenska prognoza obećava hladan i djelomično sunčan dan. Raspoloženi vozimo se prema Krapini i graničnom prijelazu Lupinjak. Pogled na bodljikavu ogradu i žilet žicu uz obalu Sutle i uz sami granični prijelaz, podignutu u jeku imigrantske krize, budi nelagodu.
U Celju skrećemo za Laško i nakon kraćeg vremena prelazeći mostom preko Savinje, stižemo u Zagrad. Parkiramo uz vatrogasni dom. Tu je ishodište našeg izleta.

Markacije nas vode pored zadnjih kuća ovog malog mjesta . Vidimo vrh Grmade i ne čini se zahtjevan. Kao da nas tajanstveno priziva da se popnemo. Staza je već u početku strma i nepreglednim nizom drvenih stepenica diže nas sve više. Kratko zastajemo, a s naše lijeve strane ukazuje nam se stari Celjski grad, bivši dvorac i sjedište grofova Celjskih.

Hladno je, a sunce stidljivo proviruje kroz oblake. Mi se sve više penjemo i nakon još jednog dijela drvenih stepenica (nismo se sjetili ih brojati!) već smo dosta visoko.
Staza postaje položenija. Stižemo do ogromnog stabla bukve. To je Trobiševa bukva (po obližnjim stanovnicima), stara oko 200g u čijem podnožju su klupice za odmor, a iz samog korijenja izvire pitka voda. Kratak odmor je dobro došao da se divimo ovoj ljepotici i nastavljamo, uz nekoliko osamljenih kuća, strmo dalje prema Grmadi.

Pečovniški dom u podnožju Grmade do kojeg smo stigli nas vabi na odmor ali mi se ne damo zavesti. Odlučujemo se za uspon na vrh. Staza je strma i zahtjevna zbog kamenja koje otežava kretanje.

Zadihani stižemo na prostorno mali i ogoljeli vrh Grmade. Nagrada za sav naš trud pristigla je u veličanstvenom pogledu kojim smo bili počašćeni: na sjeveru ponosno stoji Celjski grad, a ispod njega leži Celje. Malo zapadnije vidi se i rijeka Savinja. U daljini promatramo snježne vrhove Kamniško-savinjskih alpi. Na zapadu su se prostrla mnogobrojna brda i vrhovi neznanih imena, a južno nas gleda Celjska koča i Tolsti vrh.
Na samom vrhu Grmade je križ i zvono želja. Naravno da smo si i mi zazvonili i zaželjeli želje. Neki i dva put, za svaki slučaj.

Istim se putem spuštamo do Pečovničke koče. Uz čaj i „borovničku“ lijepo smo se zagrijali.
Krećemo prema Celjskoj koči od koje se Gobovom (gljiivarskom) poučnom stazom penjemo do hrpta. U ovo doba godine, za gljive je prehladno, ali smo sa zanimanjem pročitali poučne pločice.

Uskoro lijepo položenom šumskom stazom dolazimo na sami vrh. Kratka potraga za žigom je bila neuspješna, a mi smo se nakon par snimljenih fotografija spustili natrag do Celjske koče. Silazak prema Zagradu je bio dosta zahtjevan jer je umor učinio svoje. Na naše iznenađenje, dosta se planinara tek uspinjalo prema vrhu.

Kod Trobiševe bukve smo se opskrbili svježom vodom i umorni ali zadovoljni spustili se do parkirališta gdje smo ostavili auto.

Sudjelovali: Nada Fulir, Vesna Antolić, Ivančica i Dominko Krajačić