Učka

Poklon - Vojak


Datum: 20. ožujka 2011. Piše: D. Krajačić


    Učka je zanimljiva, 1396m visoka planina koja se na granici Istre i Gorskog kotara uzdiže prema nebu ravno s kvarnerskih plaža. Vrh Učke Vojak povišen je za još 5m izgradnjom kamenog vidikovca u obliku kule. S Vojaka se pruža jedan od najljepših pogleda na hrvatskim planinama, osobito za vrijeme dok su vrhovi Gorskog kotara i Alpa na horizontu još pokriveni snijegom. Osim spomenutih planina tu je naravno i pogled na jadransku pučinu i sjevernojadranske otoke, a s druge strane pružaju se zgodna istarska prostranstva i detalji.

    Obzirom da sam prije nekoliko godina doživio svu raskoš spomenutog pogleda s Učke, predložio sam i svim drugim Grohotovcima da odu vidjeti tu ljepotu. Tako je za 20. ožujak 2011. zacrtan u našem planu pohod na Učku.

    Nakon nešto kombiniranja oko sudionika ovog pohoda koje je konačno zaključeno negdje u subotnju večer, zaputilo se nas petero u nedjeljno jutro oko 6.00 prema Rijeci. Taman za popuniti jedan auto, vrlo povoljno gledajuć s ekonomske strane priče. Malo me brinula najava jake bure, no kako su se svi potencijalni sudionici izjasnili da im jak i hladan vjetar ne predstavlja problem, nisam više mislio o tome. Sve dok nismo prošli tunel Tuhobić iza kojeg se vjetar s boka počeo poigravati limenom škatulom u kojoj smo se vozili. Ipak, Željkov snažan stisak oko volana uspio je održati stanje stabilnim.

    Na temelju konzultacije Poljakovog vodiča skrenuli smo s riječke obilaznice prema Matuljima iz kojih je trebalo nastaviti prema Veprincu i dalje prema prijevoju Poklon s kojeg smo se odlučili krenuti na uspon. U povratku smo uvidjeli da bi sve bilo jednostavnije da smo produžili još malo prema tunelu kroz Učku i prije tunela s obilaznice skrenuli prema Veprincu. Uz nešto borbe s obilaskom zatvorene ceste i dodatnih konzultacija s ljubaznom GPS "sekretaricom" stigli smo na odredište.

    Na Poklonu provjeravamo stanje u planinarskoj kući, osim tople peći i prostora za malo sjesti i otpočinuti nema druge ponude. Posljedica je to krutih zakonskih rješenja i inspekcijskih nadzora...
Zatim smo krenuli ugodnom šumskom stazom na sat i pol dugačak uspon. Bura očito zaobilazi Učku, vjetar nije prejak i puše na mahove. Ipak nije pretoplo, na mjestima je staza smrznuta. Nailazimo i na "uzorke" snijega. Pod vrh stižemo laganim tempom za oko 2 sata. Vidik s vidikovca na vrhu je stvarno prekrasan, modro more, otoci u izmaglici, polja i stijene Istre u podnožju, grad Rijeka blješti na suncu, plavo nebo s oblačcima, vrhovi Gorskog kotara, blistavi lanaci Julijskih i Kmniško-savinjskih alpi prema sjeveru... Dojam kvari ogromna bijela radarska lopta i antenski stupovi kojima je vrh načičkan.

    Hladan vjetar ipak čini svoje pa ne ostajemo dugo na vrhu, obavezno fotografiranje i krećemo natrag. Malo ispod vrha u zavjetrini je smješten stol s klupama pa tu na suncu rasprostremo svoje zalihe hrane. Ima za duplo više ljudi nego ima nas ali treba smanjiti težinu ruksaka za spust, da koljena ne trpe, pa se trudimo u tom smislu najviše što možemo. Za spust nam se pruža malo dulja alternativa poučnom stazom Plas no ipak se manjinom glasova odlučujemo za povratak istim putom. Spuštanje je ipak išlo brže od penjanja i brzo stižemo do auta. Još raspremanje, komad fine Vesnine makove gibanice, šalica vrućeg čaja iz Nadine termosice i put pod kotače prema Bistrici kamo sretno stigosmo pred sam sumrak.

Sudjelovali: Ljubo, Nada, Vesna i Željko, Dominko

Kliknite ovdje za više fotografija s ovog pohoda

Design downloaded from free website templates.