Premužićevom stazom od Zavižana do Rossijevog skloništa

28. kolovoza 2011.

25. rujna 2011.    Piše: Francika Popek    Foto: Lidija Kurelja


Ekipica (a trebala je biti ekipa) je krenula. Saznajemo zašto su pojedinci odustali u zadnji tren – žao nam je, ali što je tu je! Izmjenjujemo dojmove: Dominko se kasno vratio sa Špancir festa, ja sam betonirala sinoć do 22 zbog velike vrućine, samozatajna Lidija ne reče ništa iako smo tijekom dana saznali da je na poslu bila do kasna kako bi mogla potkraj tjedna na godišnji odmor. Dakle, i mi smo imali razlog za odustajanje ali nismo!

Dominko vozi sigurno i spretno svoj Ford autoputom sve do skretanja za Otočac, zatim mjestimice uskom i zavojitom cestom preko Krasnog (gdje u dućančiću kupismo kruh i vodu), uspinjemo se asfaltnom cestom do ulaska u Nacionalni park Sjeverni Velebit. Izlazimo iz auta kako bi platili ulaznicu i osjećamo neugodni, prohladni vjetar.
Kod naplatne kućice djelatnik Parka prirode Velebit nam reče kako je jutros Zavižan najhladniji u Hrvatskoj, samo 7 stupnjeva i puše bura. Osjetih to i sama se nemilo iznenadih! Da mi je jučer bilo samo malo ovog vjetrića, kad je temperatura bila 38! Dalje makadamom dođosmo do parkirališta i oznake gdje se više ne može autom. Obukosmo i zakopčasmo se.

Iako sam ovdje bila prije 8 godina, sve mi je djelovalo drugačije. Pogledom obuhvaćam sve i pokušavam se snaći. Tek kad hodajući makadamskim putem dođosmo do kapelice, pogledom obuhvatih planinarski dom Zavižan, crvenog krova, smješten na stjenovitoj uzbrdici, sjetih se… ipak je nekako sve drugačije.
Spustismo se, iza nas ostade dom, desno ostavismo botanički vrt i laganog koraka, makadamskom cestom oko 15', desno skrenusmo na početak PREMUŽIĆKE. Ima tu nečeg novog od zadnji put: poučni pano, s opisom nastanka staze; i tako usput nekoliko njih, s upisanom dužinom prijeđenog puta, s opisom flore i faune oko staze, zanimljivostima…

Ono što ne mogu zaboravit je osjećaj tišine, strahopoštovanja i male doze straha. Nedjelja je a na Premužićki ni žive duše osim nas troje. Samo se čuju udarci naših štapova po kamenju, ponekad i namjerno glasnijih kako bi upozorili ovdašnje stanovnike da smo eto mi tu, neka nam se maknu s puta…i u strahu su velike oči pa vidim mjestimice otiske nekih stopa, tragove, raskopana sasušena stabla, oguljene kore borova – zapravo to samo ja vidim i ne propuštam to glasno reći dok ostatak ekipice šuti – valjda ne mogu od mene niti doći do riječi. Kažem kako bi Dominko trebao ići naprijed da nam popravi tempo, ali on se ne da i reče da sam ja vođa puta te se tako moram i ponašati. Pa dobro, tu barem ne možeš zalutati, kad jednom staneš na ovu stazu niti nemaš kuda skrenuti.

Već smo se dobro zagrijali, temperatura je radna i mi se počesmo raskopčavati, svlačiti gornje odjevne predmete i prepuštati planinskim sunčevim zrakama. Opustih se i počeh zapažati ljepotu koja nas okružuje, prirodnu, iskonsku ljepotu bijelog kamena i kontrastnih tamno zelenih borova i drugog raslinja, moć i snagu prirode i s udivljenjem zastajkivasmo kako bi pogledom upili krajolike koje nemamo često priliku viđati, čuditi se snazi raslinja ni iz čega, škrapama pored staze… Na svakom koraku vidikovac!
Hodamo suhozidnim serpentinama, podzidima i prolazima kroz najdivljiji i najnedirnutiji velebitski krš: gradnja uklopljena u prirodni okoliš – prosječna širina staze je 120 cm (iako je negdje uža zbog raslinja), visinska razlika između najviše i najniže točke je 200 m s prosječnim nagibom od 10%-20%. Dan je sunčan, vjetar se smirio, pogled je čist.

Došli smo do podnožja Gromovače i tu pade dogovor (Dominkova ideja) da se popenjemo. Ja rogoborih, ali nemavši izbora – ta što ću sama biti na stazi i čekati: brrr, od same pomisli popeh se i brže nego što sam mislila. Mjestimice četveronoške, grabili smo kamene izbočine, udubine, korijenje i grane bora; čak smo i štapove ostavili u jednoj škrapi jer su nam počeli smetati.
A gore, o Bože ljepote i miline! Valjda zbog toga i takvog osjećaja se sve ovo trebalo i izdržati. Pogled je pucao na Jadranske otoke: Krk, Cres, Goli i Rab. Na vrhu Gromovače (1676m) nemilo je puhalo pa se sklonismo u zavjetrinu, malo odmora, tekuće osvježenje i SMS porukice s pozdravima našima. I tradicionalni žig, utisnut na stijeni, nek' se nađe! Oduševljeni krenusmo spustom niz Gromovaču. Prisjetih se: kako smo tu, prije 8 godina imali «planinarsko krštenje», kako su neki vrlo teško i sporo silazili i smetali nam a sada sam i ja tako spora, nesigurna i smetalo na putu Lidiji i Dominku kojima je to sve bilo laganini.

Premužićka nas je čekala, nastavismo gdje smo stali, polaganim tempom malo se penjemo, malo spuštamo, nema previše ni uzbrdice niti nizbrdice. S jedne strane brda hladovina, s druge strane sunčano, s jedne strane gledaš ostale vrhove Velebita (Dominko ih sve znade, usput provjerava na planinarskoj karti), s druge strane gledaš Jadran. Baš je taj Premužić bio domišljat i mislio na ovakve kao što sam ja. Šutke hodamo jedan iza drugog, zgledavam se otraga jer je ekipica tiho, komentiram raslinje (usput staze puno planinskog kotrljanja), dodirujem bilje i mirišem, potičem Lidiju da nešto poslika a Dominko iznalazi mogućnost slikanja s vremenskim odmakom.
Evo nas u blizini Rossijevog skloništa: čujemo glasove. Gle, tamo u hladovini travnate udolinice obitelj s malim djetetom. Baš sam se razveselila, ipak ima tu nekoga. Pozdravismo se, planinari se odmaraju i šale: muški, ženske, mladi i djeca. Baš nekad smo i mi takvu ekipu imali.
Tu smo se odmorili, pojeli svoje skromne ali slatke zalogaje. Prođoše Englezi s pesekom koji je nosio bisage. Odoše i oni naši pa je vrijeme da krenemo i mi. Opet smo mi sami, zadnji na stazi. Kako to: prije svih smo krenuli (prije 10) a vraćamo se zadnji? Nikog nismo susreli. Objašnjenje: dok smo bili na Gromovači, ovi prođoše do Rossija i vratiše se prije nas. Pa mi smo oni koji uživamo u prirodi i vidicima, mi to sve studiozno promatramo i doživljavamo. I tako nazad oko 5 km Premužićkom (sveukupna dužina joj je 57 km).

Ispunjeni i umorni, pored botaničkog se nađosmo oko 17. Pade odluka: ne idemo u dom, idemo doma. Laganog koraka i sa sveprisutnom boli u lijevom potkoljeničnom mišiću dođoh do auta. Sjedoh i osjetih i tu ljepotu i komfor/dobrodošlicu civilizacije. Na parkiralištu auta s registracijskim oznakama A, I, D, SLO, SK, CZ i inim domaćim PU, RI, ŠI, ZG, KA. Lijepo je bilo opustiti se i bezbrižno drijemajući putovati nazad. Svaki čas sam se prenula iz kratkog sna i pogledavala na kojem dijelu puta smo. Dominko se koncentrira na vožnju, prati izvještaje auto moto kluba preko radija jer se očekuju gužve na ulazu u Zagreb (zadnji vikend kolovoza). Lidija spava i krijepi se za početak novog radnog tjedna – o čemu li razmišlja i što misli o mojim kratkim pričicama, nevažnim temama koje namećem da razbijem monotoniju i šutljivost ova dva bića u čijem sam društvu provela jedan ugodan i lijep dan.

U M. Bistricu smo došli u 20, dočekao nas je susjed Nenad sa znatiželjom kako je bilo, jer i on je bio jedan od onih koji su u zadnji tren odustali. Noćni san je dao okrepu, a budilica je bila točna jer valja krenuti u jutarnje dežurstvo. Dobro jutro, svakidašnjice moja! Prisjećanje će biti ovaj putopis kao i mnogi do sada.

U današnjem planinarskom izletu sudjelovali su:
Dominko Krajačić, Lidija Kurelja (HPD Matica) i Francika Popek.

M. Bistrica, jedne noći početkom rujna 2011.

Design downloaded from free website templates.