POHOD NA KALNIK 5. prosinca 2004. godine

Samo da ne pada kiša, to je bilo prvo kaj mi je palo na pamet kad sam se probudila. Prvi put sam bila zadužena za organizaciju planinarskog pohoda, pa baš nisam htjela da odustanemo zbog kiše. Našli smo se ujutro ispred "Prijatela" i krenuli u dva automobila prema Ljubešćici. Nakon pola sata vožnje došli smo do kamenoloma u Ljubeju gdje smo se parkirali.

Ogromni kupovi pijeska i šljunka različite boje i veličine stvarali su svemirski ugođaj. Pomalo maglovito i oblačno jutro otpremilo nas je prema padinama Kalnika. Krenuli smo šodranim putem i lagano se uspinjali. Uz male predahe i pokoju okrjepu za tijelo i dušu uživah smo u prosinačkom danu. S obzirom na to da je dio Kalnika građen od vapnenaca i dolomita, propusnih karbonatnih stijena, imali smo prilike vidjeti i razne krške oblike. Znatiželja je dio grupe skrenula s puta pa su razgledali i pećinu koja je bila usput.

Nakon nekog vremena smo skrenuli s puta na šumsku stazu. Kako smo se sada kretali južnom stranom Kalnika prema domu, dio puta smo prošli i po kalničkoj poučnoj stazi. Poučna staza napravljena je oko glavnog kalničkog grebena. Pročišćeno je oko 5000 m staze, a na njoj je obilježeno 10 stajališta s opisom svakog stajališta na velikim pločama i na panou.

Male ploče s natpisima su nas mamile na čitanje i otkrivale nam bogatstva biljnog svijeta kojim obiluje Kalnik. Tako smo naišli na različite nazive: alpski jaglac, šašika, lazarkinja, jetrenka, đurđica, crveni ljiljan, pasji zub i mnoge druge. No, prosinac je!!! Od brojnih imena i vrsta mi smo, nažalost, vidjeli samo poneki još zeleni ili osušeni list. No, uvijek nam preostaje proljeće ili ljeto da se vratimo i doživimo Kalnik u cvatu.

Staza kojom smo hodali je obrasla šumskim drvećem i grmljem, a osobito mi je bila dojmljiva cmogorična šuma kroz koju smo prošli. Visoka stabla cmogorice stvorila su zid kroz koji se nije vidjelo ništa drugo, tišina i spokoj su pomalo stvarali bajkovitu i pradavnu atmosferu. Na kraju šume smo naišli i na mravinjak crvenog mrava. S panoa smo saznali da se veliki crveni šumski mrav zadržava samo u prirodnim šumama, a čim se šuma posiječe i zemljište ostane izloženo suncu i svjetlu, mrav se na takvim mjestima izgubi. Ovaj mrav više voli crnogorične šume od ostalih. Gradi visoka i strma gnijezda, a u jednoj godini se u gnijezdu razvije 36 000 jedinki. Ako se u gnijezdu pojavi mlađa oplođena ženka, ona bude ubijena, ali zato ženka koja je stvorila mravinjak živi do 20 godina. Kad ona ugine, ugiba i čitav mravinjak

Na putu do planinarskog doma, u šumi podno glavnog grebena naišli smo na ostatke crkve sv. Martina, koja se prvi put spominje 1334. godine kao župna crkva. Prema predaji seje na tom mjestu molio sveti Martin, a kroz stoljeća su dolazili hodočasnici zavjetovati se tom svecu. Kasnije je župa preseljena u naselje Kalnik.

Planinarski dom se nalazi na oko 500 m nadmorske visine. Kako smo od ranog jutra i ogladnjeli, počeli smo vaditi strošek na stol. I bez obzira na mirise jegera, špeka i luka, neki su odlučili probati i specijalitete kuhinje (zelje i kobasice, tjesteninu s gljivama). Nakon uživanja u jelu i pilu krenuh smo dalje, jer naš krajnji cilj, vrh Kalnika, još nije bio dostignut.

Ivančica i Dominko su odlučili posjetiti Stari grad u blizini, uz koji je vezana priča o ugarskom kralju Beli IV. iz 13. stoljeća. Navodno je Bela bježao pred Turcima i sakrio se upravo u tom Starom gradu na Kamiku, a šljivari su mu pomogli, pa ih je on u znak zahvalnosti prozvao plemenitašima.

I dok su Ivančica i Dominko razgledavali povijesne znamenitosti, ostatak društva je krenuo prema vrhu. Nakon jednog malo strmijeg brijega smo si malo odahnuli, ali Nenadu nije bilo dosta akcije, pa seje odlučio popeti na niz stjenovitih zubaca, koji nose naziv "7 zuba". Htjeli smo i mi ostali, ah je teren bio sklizak pa smo odustali, i pametno zaključili da bi bilo bolje vratiti se ljeti kad su stijene suhe i pokušati opet. Doduše, mislim da se ni ljeti ne bih usudila, ni mogla, popeti na neke zube jer su izrazito strmi i jer se čovjek doslovno mora penjati po stijeni loveći tu i tamo mala udubljenja za oslonac.

I tako, nakon nekih pola sata došli smo do vrha. Vrh Vranilac (643 m) je najviši vrh Kalnika. Ima oblik stjenovite gromade, a s njega se, sigurna sam, pruža lijepi vidik na Prigorje i Zagorje. No, kako je bilo maglovito mi nismo uspjeli vidjeti valovite zagorske brege s Kalnika. Pod samim vrhom se nalazi i TV toranj. Ljubo i Dominko su nas poslikali, kako bi imali dokaz da smo stvarno bili i ovdje.

Bilo je vrijeme za silazak. Za promjenu smo odlučili spuštati se sjevernom stranom. E, da. Nakon lijepog planinarenja i krasne jesenske prirode su uslijedile moje muke. Počeli smo se spuštati uskom stazom, a na njoj malo zemlje malo klizavog kamenja. I nije to tako strašno, ali provalija s lijeve strane... Ne znam. Samo sam razmišljala kak se bum odskliznula na lijevo bez povratka. Sva sreća daje moj dragi otac hodao ispred mene i pomagao mi pri svakom malo težem koraku. I drugi planinari su pomagali i hrabrili. Svaka čast njima. A svaka čast i Mariji i Ljubeku jer su oni bez problema svladali ono kaj je meni bilo teško.

I da, kasnije sam pročitala da je staza koja vodi do vrha sa sjeverne strane, dakle staza po kojoj smo se mi spuštali, "alpskog karaktera".

I nakon sretnog spuštanja krenuli smo čilo i vedro prema natrag. No, nakon nekog vremena učinilo nam se da smo "fulali" stazu. I kaj sad? Pa ne budemo valjda noćili ovdje? Kaj se moramo vraćati? Opet po istom putu natrag? A i noge smo počeli već osjećati. Sva sreća da su nas Mirko i dečki vratili na pravi put. A i ja sam se sjetila "na vrijeme" da u džepu imam nekakvu iskopiranu kartu i da bi nam možda mogla poslužiti. No, s pravom su se smijali na moj račun, i to ti je geograf!

Pri samom kraju našeg puta smo naišli i na malu kapelicu gdje smo se pomolili. Ja znam da sam bila jako zahvalna kaj smo se svi sretno i bez lomova spustili. Zadovoljna što smo se dobro proveli, uživah u prirodi, nešto i naučili, pomislila sam da ćemo se sigurno vratiti opet. A evo i nekoliko stihova koje je Zora Oštrić napisala u čast Kalniku:

Kaj je Belin grad

Sprem hižice naše sad,

Kaj je Triglav, kaj Planica,

Kalnik to je mala Švica,

Kaj Velebit, Ravna Gora,

Sikut fest se penjat mora,

Sav se zmučiš i preznojiš,

Na nogama komaj stojiš,

Truden kaj da cei dan oreš

A kaj lepšega videt moreš,

Nek s Kalničke naše gore,

Kam se saki spenjat more...

 

(Kristina Fruk)