20.6.2004. god. PLANINARSKI POHOD NA KLEK, 1181 m

 

Na Klek su išli:

 

 

1. Domagoj Antolić

10. Ljubomir Japec

2. Tea Antolić

11. Marin Maršić

3. Vesna Antolić

12. Sanja Maršić

4. Mira Bajs

13. Verica Novak

5. Mirko Fulir

14. Dragutin Novina

6. Nada Fulir

15. Danijela Osrečak

7. Dominko Krajačić

16. Nenad Perić

8. Ivančica Krajačić

17. Francika Popek

9. Laura Krajačić

18. Lucija Popek

Iz M. Bistrice krenuli smo ujutro u 5,30. Malo nas je u velikom Puma-busu, Drijemamo, potiho razgovaramo ili promatramo krajolike kroz koje prolazimo (zaustavljajući se nekoliko puta na ulazno-izlaznim kućicama auto ceste). Uz našeg raspričanog vozača (usput upoznali smo sve njegove poslovne poteškoće, optužbe na račun škole i crkve, nepoštenja koje vlada i prijevozničke lobije), rano ujutro propjevale su putnice s prednjih sjedala i to uz Zečića. Na što sve sila natjera čovjeka!

U Ogulin stižemo u 7,30. Pola sata pauze za osobne potrebe i razgledavanje Đulina ponora. Padaju komentari za nesretnu Đulinu ljubav, u stilu: «Ni zašto, a kamoli za ljubav»; «Nije znala za druge mogućnosti!»; «Sigurno je bila ograničena». Ovakve komentare opravdava izgled Đulina ponora, a pogled na njegove kamene litice izaziva strah i jezu - samo ona zna zašto je to morala napraviti! Tu je i park sa spomen pločom na godišnjicu osnivanja planinarstva u Hrvatskoj. Ovog proljeća proslavilo se 130 godina o čemu smo mogli čitati iz Planinarskog časopisa. Još smo se vozili kratko i iz busa smo mogli vidjeti naš krajnji cilj: KLEK! I kao što je navečer u petominutnom prilogu na programu RTL-a bilo prikazano, njegov vrh podsjeća na usnulog diva kojem se jasno naziru konture glave, trbuha i noga.

Mjesto s kojeg krećemo pješke, slabije je obilježeno, ali smo ga uspjeli pronaći zahvaljujući našem organizatoru današnjeg izleta, Dominku (a kasnije sam saznala zastoje tako dobro upućen u ove planinarske pute). Uspon počinje u 8,30.

Jedan iza drugog, uskom i različitim prekrasnim raslinjem ukrašenom stazom, kakvu samo Majka priroda znade stvoriti, polagano se uspinjemo. Oko nas je nisko i visoko raslinje, mirisan zrak i izlaz na proplanak s kojeg se pobliže vide kamene gromade Kleka. Fotografiramo se. Dalje nastavljamo hodajući jedan dio šumom, zatim planinarskim pašnjakom na kojem je bilo stado ovaca s pastirom i psima. Prava idila! Uz stazu je puno bilja koje nije tipično za podneblje iz kojeg mi dolazimo. Oni koji su zainteresirani zastajkuju i iz svijesti pokušaju dozvati njihove nazive, a kao najbolji poznavatelj pokazala se gđa Sanja. Kasnije, vraćajući se drugom stazom na kojoj su se nalazili veći panoi s prikazima tog bilja, mogli smo provjeriti istinitost naših nagađanja. (Botanička poučna staza koja je postavljena, sigurno proljetos na godišnjicu planinarskog jubileja).

Nakon hodanja idiličnim krajobrazom, ulazimo u šumovito područje, penjemo se strmom i mokro-klizavom stazom, koja je dosta nezgodna ali ju uspijevamo savladati čak i bez proklizavanja i padova. Potreba za odmorom javila se kod svih, pa smo na raskrižju šumskih putova načinili kraću stanku za predah. Dalje krećemo bolje obilježenom i utabanom stazom. Usput nailazimo na natpise tipa: «U toplom domu je ugodnije.» ili «Ponesite sa sobom drva.» Šalimo se na račun toga, jer nama u lipnju ne treba drvo za ogrjev pa se niti ozbiljno ne obaziremo.

U 10,50 prolazimo ispod natpisa: »Dobro došli u carstvo Klečkih vještica!» Desno od doma magla ograničava vidljivost i pojačava neugodan osjećaj vezan uz legendu o vješticama. Imamo osjećaj da smo iznad oblaka. Ulazimo u planinarski dom, PD «Klek» Ogulin, 1000 m n. visine. Susrećemo grupu mladih planinara na ručku. Kažu da su od svukuda, iz Primorja. Tu su prenoćili.

Na zidu nailazimo na zgodne natpise, čitamo i prepisujemo ih. U kutu je vještica-lutka! Dolaze i prolaze i drugi planinari. Mi koji smo mokri od znoja, presvlačimo se u toplini doma, krijepimo se. Zakratko počinje padati kiša i trenutno odgađamo odlazak na sam vrh. Nastaje malo gužva jer svi se žele zaštititi. Pronalazimo knjigu utisaka, zapisujemo se. Listajući stranice utisaka, pronalazimo potpis našeg predsjednika, koji je samo ove godine već ovdje bio 2x (danas 3x)! Zato on dobro pozna stazu, koju mi na početku nismo mogli pronaći.

Dogovaramo se tko će na vrh. Neki odustaju na saznanje da su na ovom vrhu u toku pl. povijesti, 22 planinara izgubila život. Naime, uspinjući se susreli smo mnoge spomen ploče, ali to se sve dogodilo u neka prošla vremena, kada uspon nije bio dovoljno zaštićen nit uređen. Nas 10 polazimo s potrebnom dozom opreza, ali i znatiželje. Uspijevamo uz maksimalnu pažnju, pazimo jedan na drugog, upozoravamo i ohrabrujemo. Najhrabriji je naš predsjednik koji vodi svoje kćeri. Ivančica još nema 6 godina.

Na vrhu je betonirani okrugli plato. Tu doživljavamo nešto što je teško opisati - doživjeti to treba! S lijeve strane od magle ništa ne vidimo. Kao da smo na oblaku koji vjetar pokušava otpuhati pa ne uspijeva. Osjećamo specifični miris te magle koji vjetar raznaša, baš kao po zimi kad je mećava. Javlja se potreba da se primiš za nešto čvrsto, jer ako se predaš vjetru i tom zanosu, lako izgubiš ravnotežu i možeš se za čas naći u vrtlogu ponora. Desno se čisto vidi krajobraz, zelena priroda i naselje u podnožju. Kasnije saznajemo da se to naselje zove Bjelsko. Odlučujemo se popeti još malo, do antene. Pažljivo, uskim klancem, mjestimično i četveronoške - uspijevamo! Tu je sami vrh. Šaljemo SMS poruke, telefoniramo - svi smo uzbuđeni kao da smo na Himalaji. Odmaramo se, ne žurimo se nazad, ta oni dolje u domu će nas čekati. A doživljaj je prekrasan. Nismo niti primijetili kad je vjetar, ipak, uspio odnijeti oblake i maglu. Sada u roku 20 min možemo jasno pogledati i s druge strane Kleka. Vjetar je neumoran pa se raslinje njiše po njegovoj volji. Vraćamo se, najčešće u čučećem položaju. Tako sada bolje vidimo bogatstvo bilja, cvijeća u izobilju (irisi, perunike? Čuvarkuća?I drugo?). . Naš g Fulir zapisuje stihove:

« PD Grohot je u carstvu vještica na Kleku

danas se ovdje putovi maglama, kiši i suncu sijeku.

I «Zagorske vještice » ovdje su s nama

sada Klečka, u kutu doma

nije jadna sama. »

Kad smo krenuli iz doma? Ne znam, ali znam da smo u podnožju, mjestu Bjelsko bili u 15,30 gdje nas je čekao bus. Krenuli smo nazad. Umorni još malo promatramo, čavrljamo, pjevamo uz Zečića.. .drijemamo. Kraći odmor za osobne potrebe imali smo kod motela Plitvice (koji je na domak Zagrebu, da ne bi bilo zabune).

Neka svima koji nisu išli bude žao, jer ovo je jedan od ljepših planinarskih pohoda bio. I na kraju ne mogu a ne spomenuti natpis sa zida planinarskog doma:

AKO ŽELIŠ BITI SRETAN!

1. SAMO JEDAN DAN?

- POPIJ DOBROG VINA

2. SAMO JEDNU GODINU?

- OŽENI SE!

3. CIJELI ŽIVOT?

- BUDI PLANINAR!