Dobro isplaniran izlet (opis staze, karta, kontakti s kolegom iz društva koje održava stazu, organiziran prijevoz, informacije o kulturno-povijesnim znamenitostima grada Karlovca, lijepi broj zainteresiranih „Grohotovaca“,…) i obećavajuća vremenska prognoza, bili su mi dovoljni razlozi da se veselim nedjeljnom izletu na Vinicu u okolici Karlovca. Već se dva puta taj izlet iz neznamkojih razloga otkazivao, ali ovaj put sve je ukazivalo na uspjeh. Zato sam kao vođa izleta bila ponosna na samu sebe. Viroza je u subotu skoro prepolovila grupu veselih planinara koji su se odlučili na ovaj izlet. Nas petero, koji smo odoljeli bolesti, utrpalo je svoje ruksake u prtljažnik automobila i u rano nedjeljno jutro krenulo na put. Svježe je, iako sunce obećaje topao dan. Uz razgovor tokom vožnje, nismo ni primjetili da smo već u Karlovcu. Kupujemo svježi kruh i pecivo i nastavljamo do Duge Rese.
Parkiramo auto preko mosta na Mrežnici, u blizini ulaza u Pamučnu industriju Duga Resa- nekadašnji industrijski div i ponos tekstilne industrije. Ogromne hale i visoki dimnjak koji strši visoko u nebo još su nijemi svjedoci nekog boljeg vremena. Samo Mrežnica, zelena i bistra priča priču o tom vremenu i nosi ju dalje svojim koritom. Tužan bi bio moj otac da vidi ovaj prizor. Tu je proveo najljepše godine svog školovanja učeći zanat strojobravara, tu je naučio plivati u zelenoj i svježoj Mrežnici, brao kestene na Vinici…znam sve te lijepe uspomene koje ga vežu uz Dugu Resu. Obećala sam mu da kad zatopli i zazeleni, otići ćemo nas dvoje u Dugu Resu.
Ubrzo pronalazimo markaciju koja nas vodi uzvodno uz rijeku. Jutarnja svježina nas miluje dok uživamo gledajući Mrežnicu kako se lijeno vuče.. Na drugoj obali tvorničke hale u svom jutarnjem sivilu kao da su zaspale. Sve jači šum vode dopire s tvorničke brane. Nekoliko upornih ribiča na obali Mrežnice strpljivo čeka svoj ulov. Vjerojatno su i prespavali ovdje. Razapeti šatori i kojekakva oprema govore tome u prilog. Izbijamo na asfaltiranu ulicu i uz igralište dolazimo do raskršća. Put nas vodi u lijevo i uzbrdo pored kuća. Napuštamo mirnu ulicu i skrećemo strmom uzbrdicom kroz voćnjak. Malo smo se i uspuhali. Kratki odmor koristimo, ne smo da predahnemo, nego da i uživamo u pogledu na Dugu Resu koja je uspavana u jutarnjem nedjeljnom snu. Začas ulazimo u šumarak i dalje stazom laganom uzbrdicom. Razgovaramo.
Postalo je toplo i neki se rješavaju suvišne odjeće. Šuma je čista. Tlo je smrznuto, a suho lišće šušti pod našim nogama. Priroda se poigrala i spojila bukvu i brezu – iz jednog drveta rastu dva, a u drugom slučaju breza se naslonila na bukvu i raste u njenu zagrljaju. Brzo smo stigli na mali proplanak na kojem se ukazuje ljupko zdanje, planinarski dom Vinica (321 m). Slikamo se , uživamo u pogledu na Malu Švarču i Karlovac, u daljini se od smoga nazire Zagreb. S druge strane, „div koji spava“ – Klek. Ulazimo u dom, a ljubazni domaćin nas nudi čajem i kuhanim vinom. U tijeku je skijaški veleslalom i naš Ivica je na startu. Nije prvi ali odličan je. Raspitujem se za čovjeka koji nam treba osigurati prijevoz iz Ladvenjaka u Dugu Resu jer naš plan je ići dalje s Vinice do Martinščaka i spustiti se do Ladvenjaka. Saznajem da to baš neće ići tako lako kao sam ja zamislila i dogovorila. Samouvjereno, zovem čovjeka čiji sam dobila broj i koji nam treba osigurati prijevoz. Dobili ste govornu poštu. Prvi put, drugi put…
Zovem čovjeka s kojim sam sve dogovorila. Nedostupan. Prvi put, drugi put…Ima domaćin pravo. Imamo nekoliko mogućnosti: spustiti se na Malu Švarču i asfaltom pješke do Duge Rese; dalje do Martinščaka i istim putem natrag (mogućnost da nas uhvati mrak!) ili vratiti ser natrag u Dugu Resu i autom do Gornjeg Velemerića, popeti se na Martinščak. Ova treća opcija činila nam se najpametnija. Upisali smo u knjigu nekoliko rečenica o boravku „Grohotovaca“ na Vinici i krenuli natrag za Dugu Resu. Promjena plana nije ni najmanje utjecala na naše raspoloženje. Brzo smo stigli do našeg auta i vožnja do Gornjeg Velemerića je prošla u redu, osim što nas je navigacija odvela u jedno obiteljsko dvorište ali to je bio dobar razlog za šalu. Iz Gornjeg Velemerića staza vodi uzbrdo kroz selo. Nailazimo na stada ovaca koje nas zbunjeno promatraju uzdignutih glava kao da već dugo nisu vidjele ovakvo društvo. Potpuno su mirne. Mali janjci veselo i bezbrižno skakuću uz njih.
Sunce ne škrtari svojom toplinom. Neobično je toplo za ovo doba godine. Dobar kolni put izlazi iz sela i vodi kroz šumu. Za čas smo na proplanku nasred kojeg je crkvica Sv. Martina.Odatle i ime ovom humku. Nekoliko starih stabala (mislim da su kesteni) okružilo je crkvicu od sivog kamena. Tu je i grupa mladih planinara. Pogled puca na sve strane. U daljini se naziru vizure vjerojatno Siska. Romantično je i lijepo ovdje. Sjedamo za stol. Malo smo i umorni. Vadimo hranu iz ruksaka, a neki su i pridrijemali sjedeći za stolom.
Vraćamo se istim putem natrag. Rado bi još ostali ovdje, ali želimo još malo prošetati Karlovcem. Grad na četiri rijeke izmamio je šetače na ulice i u svoje parkove. I mi smo među njima. Šetamo starom utvrdom - Zvijezdom. Pravilne ulice, stare zgrade i ostaci šanca oko Zvijezde koji su sada zelena površina, a nekada su vjerojatno bili ispunjeni vodom. Središnji trg, crkva Presvetog Trojstva i sove ušare u krošnjama stabala. Ne smeta ih žamor šetača. Napuštamo staru gradsku jezgru i Marmontovom alejom (rekla bih opet kesteni) dolazimo do Starog grada Zrinskih – Dubovca. Na uzvisini s koje se pruža prekrasam pogled na Karlovac stoji ponosno Stari grad i prkosi vremenu. Još nekoliko fotografija za uspomenu dok uživamo u panorami ovog lijepog grada.
Sigurni smo da ćemo doći opet!