Medvednica me, kao dobra majka, uvijek rado prima u svoje krilo. Svojom prepoznatljivom vizurom i tornjem na Sljemenu, radosno me pozdravlja kad se iz bilo kojeg kraja vraćam svome domu. Već me dugo nije bilo na sljemenskim stazama. Zato me ovaj nedjeljni izlet osobito veseli. Prve nedjelje poslije Sv. Jakova, tradicionalno je hodočašće stubičkog kraja (a i šire!) istoimenoj kapelici na jugozapadnoj strani Medvednice. I mi planinari PD “Grohot”od prije par godina nastojimo na taj dan prošetati nekom od mnogobrojnih staza do kapelice Sv. Jakoba, pomoliti se, sresti prijatelje, popričati i jednostavno uživati u ljepotama ove gore koja se uzdigla u svojoj punoj ljepoti između Zagorja i Zagreba. .
Do Hunjke smo Dubravka i ja stigle autom. Tu nas je dočekao Ljubo. Iako nas je samo troje, raspoloženi smo. Medvednica kao da nas je jedva dočekala: svježina planinskog zraka i miris šume draže nam nosnice. Udišemo duboko punim plućima i napredujemo stazom kroz zelenu šumu. Zastajemo kraj osakaćenog stabla (vjerojatno udar groma) na kojem su svoje stanište pronašle gube. U jutarnjoj izmaglici, kroz krošnje stabala, povremeno nam se sramežljivo otkriva panorama Zagorja. Šumski mir remeti samo cvrkut ptica. Srećemo rijetke planinare. Čudno je da ih nema više, s obzirom na lijepo vrijeme. Kod “Snježne kraljice” malobrojni izletnici lješkare na jutarnjem suncu. Razgovaramo, zastajkujemo, osluškujemo ptice I uživamo u ljepoti prirode oko nas. Trenutak zanesenosti i skrenuli smo s pravog puta ali na Medvednici te svaka staza nekud vodi i mi smo za čas opet na pravom putu. Kod Tomislavca ima dosta automobile, a što smo bliže kapelici, nastaje pravi prometni kaos. Saznajemo da je misa upravo završila ali ima ih još, Bogu hvala!
Gužva pod šatorima, štandovi s kojekakvom robom spremno čekaju svoje kupce, peku se kobasice, cvrči kotlovina, dimi se s roštilja... Mirisi se šire nadaleko. Uspjeli smo uhvatiti slobodno mjesto pod šatorom. Častimo se ćevapima i pivom. Pravi smo proštenjari i mislim da se odlično uklapamo u ovaj hodočasnički folklor. Nakon odmora, spremni smo za povratak. Svraćamo u kapelicu. U tišini ljupkog zdanja, molimo za sebe, svoje bližnje. Tražimo i očekujemo božju milost i uslišenje molitvi. Neka se i Sv. Jakob zauzme za nas. Vraćamo se prema Hunjki preko samog vrha Sljemena. Uživamo u pogledu koji nam se tu pruža.Ova je planina zaista velikodušna kad tako nesebično daruje svoju pitomost i ljepotu. Uz razgovor brzo smo stigli do Hunjke. Zaključujemo da nam je Ljubo bio ugodno društvo. Nadamo se i mi njemu.
Kod lovačkod doma u Podgori tradicionalno se na današnji dan održava zabava. Tamo nas čeka drugi dio društva: Stjepko, Željko i Vlado (Dubravkin brat). Ljudi se smiju, jedu, piju i zabavljaju, a mi uzimamo pečenog odojka (ne cijelog, naravno!) i odlazimo na mirniju lokaciju, Vladinoj kleti. Uz fino vino i ukusnog odojka, još malo uživamo u pogledu na Medvednicu koja s ove perspektive izgleda jako blizu. A pravim planinarima ništa nije daleko. Najdalje je, možda, sljedeća nedjelja kad je u planu novi izlet.