Okrešelj i Kamniško sedlo

Rano nedjeljno jutro, u pola 6 sati, krenusmo Dominko i ja prema planu u Kamniško-Savinjske Alpe putem preko Rogaške Slatine i Celja, a u Humu Zabočkom nam se pridružio i planinar Zlatko. U 9 sati dočekala nas je Logarska dolina čiji je sadašnji izgled oblikovao ledenjak u zadnjem ledenom dobu. Okružuju je brojne, preko 2000 m visoke planine (Krofička, Ojstrica, Škarje, Lučka Baba, Planjava, Turska Gora, Rinke, Mrzla Gora). Tako je Logarska Dolina polazna točka za sve te planine. U dolini je dvadesetak slapova. Većina ih nastane u proljetnim i jesenskim mjesecima. Nakon kraćeg odmora krenuli smo prema visokom , uskom slapu Rinka, a zatim strmim, divlje romantičnim putem prema vrhu slapa. Tu smo se razdvojili. Ja laganim tempom, a oni brzim, pa prema Firschaufovom domu na Okrešlju i dalje prema Kamniškom sedlu (1884 m). Ja sam se zadržala na Okrešlju (približno 1350 m), gdje sam oko 2 sata uživala u čistom alpskom zraku s pogledom u prekrasne plave daljine, okupane suncem.

Nas dvojica nakon čaja i kraćeg odmora ispred doma, nastavili smo žurnim korakom prema sedlu. Put se prvo svojim kraćim dijelom uspinje šumom, a zatim izlazi pod stijene Turske gore i Brane, uz spektakularne poglede na vrhove Ojstrice, Planjave i Krofičke. Desno pogled privlači živopisno sedlo Kotliči, koje veže Tursku goru i Branu. Nakon nekoliko serpentina stigli smo pred zid, stijene se s Brane tu okomito spuštaju prema dolini. Tražimo pogledom prolaz, čini se da je nemoguće nastaviti smjerom kojim smo stigli. Nekoliko kaciga u stijeni ipak nam omogućuje da shvatimo kud moramo dalje. Ulazimo u stijenu, put je osiguran razapetim sajlama i klinovima na strmijim mjestima. Uživancija, dodir stijene i vrtoglavih strmina. Zlatko je prvi put u “ferati” ali čini se da i on uživa.

Na putu susrećemo dosta ljudi, neki nas prestižu, druge mi prestižemo, treći se spuštaju. Popularna destinacija među planinarima više nacija. Nakon izlaska na sedlo, kratko se divimo kristalnim romantičnim slikama oko nas. Hladi nas prilično jak zapadni vjetar. Iako smo u mislima imali uspon na Branu, gomilanje oblaka s juga dovodi nas u sumnju. Spustimo se do doma na Kamniškom sedlu da malo počinemo i osvježimo se. Vrh Planjave već obavijaju oblaci, za njom je na redu i Brana. Taman smo pospremili ostatke gableca u ruksak kad se i sedlo našlo u sivoj magli nošenoj britkim vjetrom. Odlučujemo se ipak za povratak, okolni vrhovi stajat će tu još neko vrijeme, vjerujemo. Vraćamo se istim putom, spust ide brže od uspona ali to ne znači da je i lakši. Potrebna je neprekidna koncentracija, opasnost od klizanja po krušljivoj stijeni i stazi stalno je prisutna pa nije rijetkost da ponekome noge pobjegnu i ostave svog vlasnika u neočekivanom sjedećem ili klećećem položaju.

Sretno smo se ipak spustili do Okrešlja. Kasnopopodnevno sunce probilo se kroz niske oblake i žarilo pokoju stijenu u okolici. Darinke nema, već se spustila pretpostavljamo. Iako ne odbacujemo ni mogućnost da je krenula na neki od okolnih magično privlačnih vrhova. Odmorimo malo kod doma uz živi žamor planinarima napučenog prostora. Nebu nam Darinka zamjerila vrijeme potrošeno na prepuštanje omamljujućim alpskim slikama i na zasluženu pivu, pretpostavili smo. I nismo se prevarili.