Naše društvo nosi ime Grohot po jednom od vrhova obronaka istočne Medvednice, visokom 492 m koji teritorijalno pripada općini M. Bistrica. Nakon osnivanja društva, 11. 12. 2002. g. , naš prvi izlet bio je baš na naš imenjak Grohot i tu je sva simbolika našeg imena. Danas smo se okupili kako bismo obilježili taj dan. Jutro ne obećava sunce, ali dok stojimo pred „Prijateljem“, zaključujemo kako je neobično toplo za ovo doba godine. Uskoro će Božić, a zrak nekako proljetno „miriše“. Autima odlazimo oko 2 km udaljenosti od M. Bistrice i parkiramo kod skretanja na cestu za Moravče. Dalje nastavljamo markiranom planinarskom stazom br. 62. Staza vodi uz nekoliko kuća, a onda skreće oštro lijevo u šumu i strmo uzbrdo. Kroz gole krošnje stabala, razaznaju se okolni brežuljci. Svako godišnje doba nosi svoju ljepotu. Suho lišće svojom šuštavom melodijom prati naše kretanje stazom. Izbijamo na jedan od zaselaka na Lazu. Staza nas vodi kraj livada i vinograda ali i nažalost zapuštenih i neobrađenih parcela koje zarastaju u grmlje i šikaru.
Dolazimo do raskršća planinarskih putova: desno za Laz, lijevo za Kozelin i Kladeščicu, a ravno na Grohot. Jasno se vide vrhovi Kozelina i Grohota kako se ponosno uzdižu iznad okolnih bregova. Mi zastajemo uz grmlje trnine. Promrznuti plavi plodovi ugodno nas iznenađuju svojim kiselkastim i osvježavajućim okusom iako smo očekivali trpkost. Na biciklu se iznenada odnekud stvorio Dominko. Krenuo je nešto kasnije iza nas istim putem i sustigao nas pa dalje nastavljamo zajedno. Obradovao nas je svojim dolaskom, razgovaramo, smijemo se i slikamo usput…baš nam je lijepo! A Grohot nas gleda i kao da se i on smije s nama.
Prije nego što nas staza opet odvede u šumu, uživamo u predivnom pogledu na jedan dio Laza i Medvednicu. Laganom uzbrdicom po šumskom putu, stižemo do raskršća puteva; ravno za Blagušu, a oštro desno (stajalište autobusa!?) k planinarskom domu. Još jedan kraći strmi uspon i tu smo. Lijepa, obnovljena, bijela kuća osvanula je pred nama. Malo više ponad nje kočoperi se 14 m visoka razgledna piramida. U njezinu je podnožju kameni oltar u čast Majci Božjoj od puta. U toploj prostoriji, brzo smo se smjestili za stol i svi jednoglasno poželjeli kuhano vino. Kako smo samo složni!
Prisjećamo se našeg prvog izleta na Grohot. Dominko nas podsjeća na detalje: bilo nas je 28, pio se šampanjac … Neki dragi ljudi više nisu s nama. Nekoliko redaka zabilježenih u knjizi dojmova ostavit će pisani trag o današnjem izletu nas osmero planinara i jednog bicikla. Na piramidu se penju čak i neki koji se boje visine. Strah je potisnut, a nagrada je prekrasan pogled prema predjelu Lipe sa svoja dva Roga, Lazu, Prigorju i velikom dijelu Zagorja… Užitak koji samo planinari poznaju. Takvi su mi trenuci posebno dragocjeni. Vraćamo se prečicom kroz šumu i izbijamo na stazu kojom smo se popeli na Grohot. Dominko nas čeka na svom biciklu. Malo vozi, malo pješači, malo zastaje da bi uhvatio fotoaparatom neki trenutak.
Odlučujemo se na povratak preko Laza stazom br. 47 i 66. S nama danas nije bio Stjepko (a trebao je biti), no sve je popravio pozivom na svoj breg. Grohot nas opet čeka nekom drugom prilikom, a 11. prosinca slijedeće godine – svakako!