Svi lijepi događaji koji nam se u životu događaju, najčešće su lijepi zato što su prirodni i spontani. Takav je bio i moj današnji izlet koji bih mogla nazvati i „Od tri do devet“. Zašto? Od troje nas sigurnih u odluci da pohodimo Ivanščicu, formirala se vesela družina od devetero ljubitelja prirode, sasvim spontano i bez dogovora. Pakirajući svoj planinarski ruksak, pridružio mi se i moj muž(!?). Siječanjsko jutro nimalo ne podsjeća na zimu. Prohladno je, ali vedro. U Tugonici nam se pridružuju Dragec i Nada. Vozeći se prema Belcu, načeli smo aktualnu temu poslije novogodišnjih blagdana, dijetu.
U živoj diskusiji začas smo stigli do belečke barokne crkvice, bisera kulturne i povijesne baštine. Prostor pred crkvom prepun je parkiranih automobila. Tu su negde i Kudelići ali oni idu samo do Belecgrada. Trebamo se naći i s jednim mladim parom ljubitelja prirode. Nadam se da nisu samo odustali od današnjeg izleta. Kakva zabluda, naravno da nisu – čekaju spremni i dalje se vozimo uskom asfaltiranom cestom do kraja sela. Iva i Tomislav su prvi put s nama. Upoznajem ih s mojom malom ekipom i krećemo prema obroncima Ivanščice koja nas prima u svoje okrilje. Sunce nas obasjava i miluje svojim zrakama. Zastajemo i uživamo u pogledu na obronke Zagorja: južno prema Medvednici, zapadno Strahinjčici, a istočno prema Kalniku…Na malom proplanku puca pogled na ivanečke vrhove u čijem podnožju strše zidine Belecgrada. Slikamo se. U razgovoru dotičemo mnogobrojne teme. Naši novi poznanici su podosta godina mlađi od nas, ali svima nam je lijepo i ugodno u društvu. Osjeti se to već u prvom kontaktu. Čavrljajući i povremeno se odmarajući penjemo se sve više i više kroz predio Minđalovec. Priroda je lijepa i u ovim golim krošnjama stabala, u šuštavom lišću pod našim gojzericama, preostalim bobicama i plodovima koji su ostali… Raspravljamo o borovnici i borovici. Razjasnili smo i tu dilemu između te dvije biljke i svima je sad jasno što je što. Nailazimo i na „medvjeđe kruškice“ (plodovi gloga). Ukusni su . S planinarima u društvu, svašta se može naučiti.
Strmina je sve veća. Koraci su nam otežali, a umorne noge traže odmor. Već se vidi piramida na vrhu Ivanščice. Veseli smo, sretni i zadovoljni. Iznenada primjetismo poznata nam lica: Aida i Miljenko. Kakvo iznenađenje! I nama i njima. Stigli su na vrh Ivanščice iz pravca Belecgrada istovremeno kad i mi. Ulazimo u Pasarićevu kuću, dom koji nas je mnogo puta ugostio. Sjedamo za stol. Odnekud se tu našao i Srećko (Ivin i Tomislavov prijatelj). I on se pridružuje našem veselom društvu. Uz pražnjenje ruksaka, kreće smijeh i zafrkancija. Gladni smo, žedni i umorni. U šali se nadovezujemo jedan na drugoga. Kuhano vino nam godi. Grije nam srca i dušu.
Nakon kraćeg odmora, penjemo se na piramidu. Još nekoliko fotki i uživanja u panorami varaždinskog i zagorskog kraja. Iako su se Beljaki planirali spuštati drugim putem, odlučili su nastaviti s nama. Za Srećkov plan ne znam ali i on ostaje u našem društvu. Tako nas devetero veseljaka nastavlja silazak preko Beliga. Smijeh se razliježe šumom. Nekome koljena popuštaju, nekoga prsti upiru u cipele, netko se dočekao na stražnjici u mekom lišću. Stigosmo do nove, lijepe planinarske kuće Belecgrad. Većina je planinara već otišla sa današnjeg druženja. Nema ni naših Kudelića. Pozdravljamo se sa domaćinima. Nakon kratkog odmora i popijenog piva (red je da se nešto u domu i popije!). Mlađi dio današnjeg društva odlazi Srećkovim autom , a mi i kolegica planinarka iz Konjščine nastavljamo dalje pješke.Tek kad smo stigli do auta, osjetili smo pravi umor. Jedan lijepi dan, još jedan lijepi izlet ostat će zabilježen u našim mislima.