Obilni nedjeljni ručak i sparno, vruće ljetno popodne s temperaturom preko 30 stupnjeva, bile su otežavajuće okolnosti ovog izleta. Ali, naša je znatiželja i volja jača od toga. Kod Francikine kuće, u hladu šlijive sjedamo u auto i krećemo put G. Stubice, tj, Gupčeve lipe, a i dalje do kraja sela Slani potok. Divimo se novim kućama koje su tu zadnjih godina izgrađene. Auto parkiramo na kraju sela. Put nas vodi uzbrdicom uz Carevo brdo. To je planinarska staza broj 34. Ovdje nema hlada ali to nadoknađuje prekrasni vidik koji nam se, kako se penjemo, sve više otvara. Pogled puca u smjeru Sv. Mateja i Laza, Huma Stubičkog i lijevo prema zapadu na stubičku dolinu. Na horizontu se izdižu Ivanščica i Strahinjčica, a lijepo se vide i Donačka gora i Boč u Sloveniji.
Uživamo iako nas sunce prži. Štite nas šeširi i sunčane naočale. Stižemo na uzvisinu koju krase prekrasni proplanak s lijeve strane. Nailazimo na prvu poučnu ploču. Ova staza obilježena je poučnim pločama s tematikom flore, faune, vode i tla ovog lokaliteta. Sa zanimanjem čitamo. Kod raspela, staza 34 se odvaja lijevo prema Tepčinoj špici, a mi nastavljamo dalje ravno kroz šumu prema izvoru slane vode i ostacima rudnika soli. Uz čavrljanje smo za kratko vrijeme stigli do lijepo uređenog prostora sa izvorom slane vode. Usput, više je bljutava nego slana. Kratko se odmaramo, u skloništu proučavamo kartu i krećemo preko blatnjavog dijela puta dalje. Ovdje je dobar šumski put kojim hodamo strm. Tim putem (prema karti koju imamo), trebali bismo doći do staze 1M koja vodi hrptom Medvednice ili čak direktno do Gorščice. Ali, karta je karta, a na terenu je nešto sasvim drugo….
Nailazimo na šumsko križanje puteva. Kojim smo god krenuli, nijedan nas ne vodi u dobrom smjeru. Uzalud nam karta. Intuicija nalaže da se penjemo još više. Strmina je velika, stenjemo, pušemo, dahćemo… Pomišljam kako je ipak lakše i sigurnije kretati se obilježenim planinarskim putevima i u tom trenutku izbijamo na označenu planinarsku stazu 1M koja je ujedno i Stepinčev put pa je obilježena bijelim križem na žutoj podlozi.To je poznato križanje planinarskih puteva, tzv. Križna jela. U trenu smo zaboravili na onu muku maloprije, kratko predahnuli i dobrim makadamskim putem krenuli desno prema Gorščici. Ubrzo stižemo na prekrasnu livadu s lijepom drvenom lugarnicom. Miris roštilja draži nam nosnice. Na klupama odmaraju planinari. Tu su i prijatelji iz Stubičke Podgore. Oni su došli motorima. Svatko ima svoje zadiovoljstvo. Mi im se pridružujemo za stolom u hladovini. Vade se gibanice iz ruksaka, na stol stiže pivo, a i tople, slasne palačinke od nekud su se tu stvorile. Smijemo se i radujemo zajedno.
Nakon kraćeg druženja i odmora,vrijeme je za povratak koji je predviđen preko Ročićeve sjenokoše, uz Tepčinu špicu. Staza je dobro markirana. Srećemo neke motorizirane „planinare“. Ponekad i nije dobro da su naše planine isprepletene tako dobrim putevima kojima se može doći i automobilima. Uživamo u mirisu ciklama koje cvatu svuda oko nas. Nježni, mirisni cvijetovi sramežljivo dižu svoje glavice u zraku. Mali šumski mišić veselo pretrčava stazu tik ispred naših nogu i bježi u neko svoje sklonište. Dolazimo na Ročićevu sjenokošu. Na tom križanju puteva, mi skrećemo lijevo prema G. Stubici. Putem nas traktorom, kojim upravlja maloljetnik(?!) sustiže veselo društvo. Za njima trčakara simpatični psić i jahač na crnom konju. Iznenađeni smo tim prizorom. Oni se vjerojatno vraćaju od Marije Snježne, jer je danas tamo proštenje.
Polako nam noge postaju teške. Spuštamo se šumom prema selu Slani potok. Umor nam obuzima tijelo. Izbijamo kod raspela gdje smo u ranim popodnevnim satima produžili ravno do izvora Slanog potoka. Uživamo u još nekoliko panoramskih prizora u ovim kasnim popodnevnim satima. Ispijamo piće u „Birtiji pod lipom“ ispod krošnje oronule ljepotice, Gupčeve lipe. Ovaj bi izlet mogao biti i cjelodnevni, zaključili smo, vraćajući se prema našoj Bistrici.