Na Raduhu nas je krenulo četvero Grohotovaca i jedan Zabočan, taman za jedan komotniji auto. Bilo bi nas i više, samo da nije bilo nevolja s dokumentima. No, pouka za budućnost. Krećemo sa svitanjem iz Marije Bistrice pa preko Zaboka i graničnog prijelaza Lupinjak putujemo prema Celju. Iza Celja skrećemo prema Kamniško-Savinjskim Alpama. Pratimo putokaze prema Logarskoj dolini no s glavne ceste skrećemo petnaestak kilometara prije, u selu Struge gdje nas je usmjerio putokaz za Snežnu jamu i Koču na Loki. Penjemo se uskom cesticom koja je na početku asfaltirana, a kasnije prelazi u solidan 9 km dugačak makadam tako da napredujemo bez problema. Stižemo pod Kuću na Loki, gdje je uz cestu parkirano već dosta automobila.
U nastavku ceste može se do Snežne jame ukrašene ledenim sigama i usred ljeta. Jama je otvorena za organizirane posjete u određenim terminima. Snežnu jamu ostavljamo za idući posjet Raduhi i nakon kraće rasprave o garderobi i količinama tekućine koje bi trebalo nositi sa sobom (ništa od uzetog nije bilo viška, mislim), krećemo prema kući. Planinarski dom Koča na Loki udaljen je kojih 10 – 15 minuta hoda od ceste. Dom je okružen lijepim pašnjacima koji i služe svojoj svrsi pa se na njima pase petnaestak krava. I otvoren je, naravno, uz bogatu ponudu. Tu smo već na visini od oko 1500m. Kratko zastajemo kod Koče pa odmah nastavljamo u smjeru putokaza prema vrhu Raduhe. Odabrali smo najkraći i najlakši put, tek za ispitivanje forme i da sigurno svi stignemo do vrha, da se nikome ovaj dan ne pokvari odmah na početku. A i visinu oko 2000m netko već može osjetiti kao poteškoću.
Nakon početnog uspona za zagrijavanje put se kratko položi, a brzo zatim opet se treba penjati. Deset je sati, sunce već pošteno grije. Zato je svako drvce uz put koje baca kakvu takvu sjenu prava blagodat. Uskoro drveća nestaje, prolazimo kroz neki visoki rascvjetani „drač“. Sve je više kamenja na putu, sve manje bilja. Mada, Raduha je s ove južne strane zelena sve do vrha. Tu je ili trava ili pak niska klekovina, rušje po slovenski. Penjemo jednim strmijim dijelom puta, vruće je. Tu i tamo popuhne sa zapadne strane i osvježi nas. Držimo tempo „kolko se more“. Treba uvjeriti one koji sumnjaju u svoje mogućnosti da ovo i nije neki nesavladivi pothvat. Pa od Koče do vrha je tek kojih sat i pol, pisalo je na putokazu, naš uspon ne bi trebao trajati više od dva i pol sata. Sa svim sumnjama, odmorima, slikanjima i razgledavanjima.
Stižemo do križanje s putom koji dolazi od prijevoja Durce. Na tu stranu ćemo se spustiti, tek je sitnicu duži taj put. Od ovog mjesta put je malo manje strm, a i počinje prava planina, s hodanjem oko stijena i po njima. A i vidici već nisu za odbaciti. Vidi se i vrh, teško je procijeniti dal bi taj pogled trebo donijeti olakšanje ili pak malodušnost. Ma blizu je to, par koraka još. Stižemo i na sam greben, otvara se veličanstven pogled na drugo lice Raduhe, ta strana je strma stijena s dubokim ponorima. Teško je i gledati nekoga da se približava rubu bezdana i zadivljeno gleda duboko dolje. No, neki hodaju samim rubom, drugi se užasavaju takvog ponašanja...
Hodamo dalje, sad ide sasvim lako. Otvaraju se vidici, struji zrak, staza je zanimljiva, sve je lakše.
Nije prošlo ni nekoliko časaka, ili se barem tako činilo, eto nas na samom vrhu! Tu je zapiknut metalni cepin, kutija i žig. Vrh je prostran, zaobljen, iz trave izvire stijena. Kao i cijeli vršni greben, oštro je odsječen sa zapadne strane, blago se spušta prema jugoistoku. Visoko smo, 2062m iznad mora. Pogledi na sve strane, u čaroban Robanov kot, na mjesto Solčavu, Bukovnik i Koču na Grohotu tu odmah ispod, na Pecu, Olševu i glavni lanac Kamniško-Savinjskih Alpi. Vrhovi su im u tankim oblacima al ipak na trenutak se otkriva gizdavi špičasti vrh Ojstrice. Puno ljudi je tu. Bilo ih je i više, mnogi su se spuštali dok smo se mi penjali. I mnogi još pristižu. Tražimo mjesto za odmor i gablec. Spuštamo se nekoliko metara niže. Moramo paziti jer je ova vršna trava očito vrlo fina ovacama.
Vade se svakojake delicije iz ruksaka, nitko nebu ostal gladan. To je volja, tolku hranu vleći na leđima, zadivljeno promatram svoje suputnike. Ajd, nije ipak kak zna biti. Vadi se i dodatni sloj odjeće, za neke i dva, puše lagani vjetar, a i visina je ipak iznad 2000m, tu je valjda 10 stupnjeva manje nego dolje. A mi vrući i znojni. Pokoji niski oblak provuče se iznad planine, na sreću ni jedan nam nije uzeo poglede u daljinu. Dolje niže ekipa s motornim pilama, čiste pašnjak od niskih borova, ruševja. Nakon kojih pola sata ili sat, tko bi znao jer vrijeme tu prolazi neprimjećeno zbog drugih ljepota, spakujemo se pa nakon još kojega kipca krećemo prema dolje. Na raskršću skrećemo prema prijevoju Durce da ne idemo istim putem. Pa i dobro da smo išli tako, ovaj put je, čini se, malo zanimljiviji. Na prijevoju se sastaju putovi od kuće na Grohotu (ili Grohatu) i kuće na Loki. Ovaj s Grohota je malo duži, ostat će za drugi put. S te strane vodi i osigurani put, za malo hrabrije.
Bez poteškoća smo se spustili do kuće na Loki. Put je lagan no potrebno je nešto opreza i koncentracije da se izbjegne klizanje po sitnom kamenju na stazi. Nakon napornih sati u planini, red je i malo duže odmoriti. Zato smo sjeli u hlad verande, popili po koju, ponetko je pojeo i tanjur ričeta. Tako okrijepljeni i zadovoljni, spustismo se do auta i krenusmo prema našem Zagorju. Put nam je prošao bez svake neugodnosti te prije mraka svi sretno stigosmo svojim kućama.