Ludbreška planinarska obilaznica

Nakon preliminarnih razgovora tijekom novogodišnjeg pohoda, unatoč ne baš blistavoj prognozi i ovim cmoljavim zimskim danima, skupilo nas se četvero za treći zimski pohod po Ludbreškoj planinarskoj obilaznici. Domaćin pohoda je PD "Ludbreg" s članovima kojeg smo već stekli lijepa prijateljstva, a i prošli mnoge brege skupa s njima. Na put su nas iz Bistrice ispratili niski oblaci iz kojih se lagano i rosilo ali optimizam, ili pak samotješenje, ne znam, nisu se gasili niti s pojavom konkretnih kapljica na vjetrobranskom staklu Nadine Škode. Vremenoznanci su obećali samo povremenu kišu, a Nada je dogovorila i bar malo vedrine za danas.

Put do Ludbrega kroz Konjščinu, Budinščinu, Podrute, Mađarevo, Novi Marof, Ljubešćicu, Varaždinske Toplice i Slanje prošli smo mirno i bez žurbe, a opet smo stigli na vrijeme da se obave formalnosti poput prijepolazne žestice, slanaca, upisivanja u knjigu gostiju i nabavljanja bona za obećanu okrijepu po putu. Sastanak sudionika pohoda i polazak upriličen je preko puta ludbreškog svetišta. Kiša je počela pokazivati i konkretnije znakove, no planinaru malo destilirane vode ne smeta, osobito ako ga škropi izvana.

Put u početku prolazi gradskim ulicama i glavnim trgom, točno kroz znameniti ludbreški centar svijeta. Tu je obavezna stanka i slikanje. Zatim se kreće prema umjetnom jezeru te uz Bednju dalje po podravskoj ravnici, poljima i livadama. Smjer je prema zapadu, natrag prema Zagorju ili prema selu Slanju, kak se već kome svidi. Zima je loša za pješaka, topla i vlažna tako da je njena neizbježna posljedica mokra trava i puno blata. No, ne treba se žaliti, zemlji treba nadoknaditi svu tu posušenu vodu zadnjih sušnih godina. Ipak, nitko se ne bi žalio ni da je za pohod bar malo pomrzlo ili pobijelilo. Malo po malo, došli smo i do prve šume. Bednja neće s nama nego klizi u suprotnom smjeru. Vode ima dosta tako da je isprala višak plastične ambalaže po koritu, a prikupljenom šarenilu mogli smo se diviti kod brane preko koje smo prešli riječicu.

Sva ta vlaga oko nas ipak nam nije pomogla u tome da ne ožednimo. A da bi se moglo piti mora se prvo jesti, vele neki, pa kad smo stigli blizu lugarove kuće u Slanju malo smo stali, počinuli i okrijepili se. Ubrzo nam je slijedio brdski dio puta i trebalo se pripremiti. Put se uskoro počinje uspinjati na 352m visoki vrh Lijepa Gorica. Do vrha dugo očekivanog brijega smo prolijali i malo znoja, ipak. Nakon znojenja slijedi zasluženo spuštanje prema Gracima, hrptu brijega načičkanom kletima i vinogradima. I dalje smo se hrabro borili s blatnjavim šumskim putima i lijepo nakićeni izbili na asfalt. Otvara se vidik prema sjeveru, na Ludbreg, ludbrešku ravnicu i dravske akumulacije. Tu blizu stoji i klijet u kojoj nas je čekala obećana okrijepa. Neki od ostalih pohodnika su skratili put još u ravnici i to je bila njihova mudra odluka jer kad smo mi stigli oni su već otišli dalje. Da je bilo drukčije, bila bi grda gužva na terasi. Prihvatili smo se ponođenoga, ipak nije red samo produžiti dalje, ljudi bi se sigurno uvrijedili. Naravno, trebalo je probati i gazdino vino, od jutra čeka mišljenje znalaca (usput, vino je fino). Kad smo sve to riješili, nas nekoliko u zahvalu domaćinima osnovalo je muški zbor i vudrilo po klasičnom repertoaru. Pustili su nas da pjevamo jedno 15 minuta pa sad mogu preskočiti prvo zimsko špricanje jer su vjerojatno svi nametnici otpali s trsjiča.

Već je kasni sat pa žurimo dalje jer imamo još jedan poziv za usputni posjet prijateljima iz prvog ludbreškog planinarskog društva "Castrum Iovia". Susret je zakazan u poznatoj kleti, kontrolnoj točki slavne Rudijeve obilaznice. Tu nas je dočekalo tradicionalno gostoprimstvo i ponovno jaka ponuda, od međimurskih specijaliteta na bazi kolesterola do napolitanki, bijelo i slavna crna frankovka. Na zidovima stoji zanimljiva galerija planinarskih fotografija atora vlasnika kletice. I Rudi se motal pod stolom. Sumrak je tu. Na zapadu se u zadnjem suncu žare oblaci ispred dogovorene vedrine. U nastavku obilaznice još je jedna službena točka za okrijepu i za završno druženje. Procijenili smo da nam je još sat i pol hoda do nje možda ipak malo predaleko, a zov doma prevladao je zov toplog gulaša. Tako smo skrenuli lijevo, prema gradu, i po mraku stigli do početka. Zatim sretno stigosmo i na Bistricu.