Evo, nakon dugo vremena i na mene je došao red da vodim izlet planinara PD Grohot povodom dana društva BELECGRAD i 15 godina postojanja društva pa je tako, ne znam da li slučajno, izabran pohod planinara na BELECGRAD. Tim povodom mala ali hrabra grupa od čak 3 člana našeg društva je 19.05.2013. godine u ranojutarnjim satima (08:00) krenula na zahtjevan i neizvjestan avanturistički pohod. Već ranije dogovorili smo se da prilikom izleta prvo osvojimo vrh Ivanščice, a potom da se spustimo do planinarske kuće BELECGRAD gdje je predviđena proslava povodom gore navedene obljetnice. I tako avantura počne. Prvo mojim odlaskom do trgovine da se opskrbim svim potrebitim za izlet i da natočim gorivo u auto, da ne bi kojim slučajem naša avantura neslavno završila prije nego je i počela. Za vrijeme tih priprema čuo sam se sa ostalim planinarima koji su se odvažili na ovaj zahtjevan i težak poduhvat pa sam tako prvo usput na kućnoj adresi pokupil Drageca, a zatim i Nadu i krenuli smo put Belca. Prije toga Nada mora obaviti svoju građansku dužnost i glasati pa nakratko stanemo u OŠ Zlatar Bistrica. Nakon glasanja krećemo dalje i ubrzo stižemo do crkve u Belcu gdje je najavljeno okupljanje planinara za 09,00 sati.
Nakratko se zaustavljamo i Nada ide do crkve ali tamo nema nikog jer smo prerano došli. Nastavljamo autom do sela (Juranščina) i kod zadnje kuće parkiramo auto te prava pustolovina tek počinje. Krećemo pješice prema vrhu Ivanščice. Izabrali smo dužu ali lakšu stazu jer ipak smo mi planinari u „vrhunskoj formi“. Pješačimo malo uzbrdo malo nizbrdo, punim plućima hvatamo zrak kojeg je barem što se mene tiče sve manje i manje pa češće moram zastati da udahnem punim plućima, a usput me muči i nekakvo neugodno peckanje u lijevoj gojzerici. Nakon još jednog u nizu zaustavljanja odlučim pogledati kaj me to muči i na moje iznenađenje, na lijevoj nozi imam „omanji“ žulj. E, tu nastaje problem. Do vrha Ivančice nema još puno pa pitam Nadu i Drageca da možda slučajno nemaju kakav flaster da saniram problem i nastavim put vrha da ne bi na kraju bilo ono „TAKO BLIZU A TAKO DALEKO“. Srećom ko prava bivša djelatnica medicine Nada mi daje spasonosni flaster i krećemo dalje. Hodajući cca još 30 minuta dolazimo do cilja. Osvoji smo vrh Ivančive te zadovoljni sjedamo na obližnjem odmorištu uz dom i kreće poznata akcija „VADI SVE IZ RUKSAKA VAN“ kaj je pripremljeno za okrjepu. Ima tu svega ( roštilj, špek ,jeger, sir i vrhnje… i neizostavno vino).
Zadržali smo se tako cirka sat vremena i krenuli na spust prema planinarskoj kući BELECGRAD do koje smo se strmo spuštali otprilike 1,5 sat i usput sreli jedan par koji je tom strminom išao prema vrhu. Dolaskom do planinarske kuće pozdravljamo se s planinarima koje poznajemo te tamo zatičemo i našeg člana društva Dominka. Odlazimo do obližnjeg hlada gdje nas čekaju još 2 naša člana društva, Ankica i Zvonko Kudelić koji su se sa svojom unukom odlučili na pohod do planinarske kuće u autu. Kod planinarske kuće smo se zadržali otprilike 1,5 sat i krećemo pješice prema autu koji čeka na užeglom suncu, spreman da nas odveze doma. Na povratku prema doma prepričavano sve što sve dogodilo na izletu i pomalo umorni ali zadovoljni dolazimo svojim kućama. Evo, to bi ukratko bilo sve o našoj avanturi osvajanja vrha Ivanščice i planinarskom izletu u Belec.